Što mi tijelo govori?
U geštalt terapiji čovjeka promatramo kao cjelinu. Misli, emocije, tijelo i odnosi međusobno su povezani i zajedno čine naše iskustvo. Zato se u terapijskom procesu ne bavimo samo onime što govorimo, nego obraćamo pažnju i na ono što se događa u tijelu.
Možemo primijetiti način na koji dišemo, napetost u ramenima, stisnutu čeljust, položaj tijela, nemir ili potrebu da se povučemo. Ponekad tijelo nešto zadržava i prije nego što za to pronađemo riječi.
Što nam tijelo govori?
Tjelesna svjesnost nije samo prepoznavanje fizičkih senzacija. Ona nam omogućuje da se približimo vlastitom iskustvu i onome što se događa ovdje i sada.
Primjerice, možemo primijetiti da zadržavamo dah kada govorimo o određenoj temi. Možemo osjetiti knedlu u grlu, pritisak u prsima ili napetost u trbuhu. Možemo primijetiti da se tijelo opusti kada govorimo o nečemu što nam odgovara ili da se povuče kada se osjećamo nesigurno.
Nije cilj svakoj tjelesnoj senzaciji odmah pronaći značenje. Važnije je zastati i primijetiti je.
Što se sada događa u mom tijelu? Kako dišem? Što osjećam? Postoji li nešto što pokušavam zadržati, izbjeći ili potisnuti? Što mi je u ovom trenutku potrebno?
Takva pitanja mogu otvoriti prostor za dublje razumijevanje vlastitog iskustva.
Od glave prema tijelu
U svakodnevnom životu često smo više usmjereni na razmišljanje nego na osluškivanje sebe. Analiziramo situacije, tražimo objašnjenja i pokušavamo razumjeti što bismo trebali napraviti. Pritom lako izgubimo kontakt s onime što se događa u nama.
Tjelesna svjesnost vraća nas iskustvu.
Umjesto da samo razmišljamo o tome kako se osjećamo, možemo pokušati osjetiti kako se taj osjećaj pojavljuje u tijelu. Umjesto da odmah tražimo rješenje, možemo nakratko ostati uz ono što je prisutno.
To može biti vrlo jednostavno. Zastati. Udahnuti. Primijetiti stopala na podu. Osjetiti položaj tijela. Primijetiti napetost ili opuštenost. Dopustiti sebi nekoliko trenutaka bez potrebe da išta popravljamo.
Tijelo u terapijskom odnosu
U geštalt terapiji tijelo nije nešto čime se bavimo odvojeno od psihičkog iskustva. Ono je dio načina na koji doživljavamo sebe i stupamo u kontakt sa svijetom i drugima.
Zato pažnja može biti usmjerena i na ono što se događa tijekom samog terapijskog razgovora. Kako govorimo o određenoj temi? Što se događa s disanjem? Pojavljuje li se napetost, potreba za povlačenjem, smijehom, promjenom teme? Postoji li nešto što primjećujemo, ali još ne možemo izreći riječima?
Takvo istraživanje ne služi tome da terapeut „protumači” tijelo, već da zajedno s klijentom istraži iskustvo koje se u tom trenutku pojavljuje.
Biti u kontaktu sa sobom uključuje i biti u kontaktu sa svojim tijelom.
Ponekad nam tijelo približi ono za što još nemamo riječi. A ponekad je dovoljno samo zastati i pitati se:
Što se sada događa u meni? Kako je moje tijelo sada?
