Dišeš li?

Dišeš li?

Jednostavno pitanje, zar ne? Dišemo cijeli život i najčešće uopće ne razmišljamo o tome. A ipak, kada na trenutak zastanemo i usmjerimo pažnju na vlastiti dah, možemo primijetiti puno više od samog disanja.

Kako dišeš dok ovo čitaš?

Je li dah miran ili ubrzan? Dubok ili plitak? Zadržavaš li ga? Osjećaš li svoje tijelo ili si već potpuno u svojim mislima?

U geštalt terapiji važnu ulogu ima svjesnost, mogućnost da primijetimo ono što se događa u nama i oko nas upravo sada. Ne znači to da trebamo biti stalno svjesni svake misli, emocije ili tjelesnog osjeta. Ponekad je dovoljno samo zastati i obratiti pažnju.

Dah kao put prema svjesnosti

Disanje je jedan od najjednostavnijih načina da svoju pažnju vratimo u sadašnji trenutak. Ne moramo mijenjati dah niti ga pokušavati učiniti drugačijim. Dovoljno je primijetiti ga.

Kada obratimo pažnju na disanje, možemo postati svjesniji onoga što se događa u tijelu. Možemo primijetiti napetost, nemir, opuštenost, težinu ili lakoću. Možemo primijetiti i kako se naš dah mijenja ovisno o tome što proživljavamo.

Ponekad zadržimo dah kada smo napeti. Ponekad postane plitak kada smo preplavljeni. A ponekad tek kada zastanemo shvatimo koliko dugo zapravo nešto držimo u sebi.

Dah nas tada može podsjetiti da smo ovdje.

U tijelu. U ovom trenutku.

I da možemo zastati.

Svjesnost nije popravljanje sebe

Biti svjestan ne znači da moramo odmah nešto promijeniti.

Ne moramo prestati biti tužni, smiriti se, pronaći rješenje ili se osjećati drugačije nego što se trenutno osjećamo.

Ponekad je prvi korak jednostavno primijetiti.

Primijetiti da smo umorni. Primijetiti ljutnju. Primijetiti nelagodu. Primijetiti da nam nešto treba. Primijetiti da govorimo „da”, iako bismo zapravo željeli reći „ne”.

Kada možemo ostati uz vlastito iskustvo bez potrebe da ga odmah procijenimo, objasnimo ili promijenimo, otvara se prostor da ga bolje razumijemo.

A upravo iz tog razumijevanja može se otvoriti mogućnost za promjenu.

Kako sam sada s time?

U geštalt terapiji važno pitanje nije samo što osjećam, nego i:

Kako sam sada s time što osjećam?

Kako sam sa svojom tugom? Kako sam s ljutnjom? Kako sam s nesigurnošću? Kako sam s potrebom koju možda dugo zanemarujem?

Takva pitanja mogu nas približiti sebi.

Ne moramo uvijek odmah imati odgovor. Ponekad je dovoljno ostati uz pitanje i dopustiti sebi da primijetimo što se događa.

Biti prisutan znači dopustiti sebi da budemo tamo gdje već jesmo.

Zato, kada sljedeći put primijetiš da si potpuno u mislima, da žuriš ili da samo mehanički prolaziš kroz dan, pokušaj na trenutak zastati.

Osjeti stopala na podu. Primijeti svoje tijelo. Primijeti dah.

I pitaj se:

Gdje sam sada? Što sada osjećam? Što mi sada treba? Dišem li?

Možda nećeš odmah pronaći odgovor.

Možda ti u tom trenutku nije potreban odgovor, nego samo malo prostora da zastaneš, uzmeš si vremena i budeš.

Dišeš li?